ŽUPA  BEZGRJEŠNOG  ZAČEĆA  BDM,

Kontinuitet kršćanstva u Vetovu može se pratiti od rimskog vremena. Naime, u rimsko je doba u blizini Vetova postojao vojnički tabor, a gdje su bili Rimljani, tamo se pojavljivalo i širilo kršćanstvo. Hrvati su u ove krajeve došli kao pogani, a kako je Vetovo s okolicom bilo blizu jakog rimskog središta i rimske ceste, primili su kršanstvo. Taj trenutak označava i raskid s njegovanjem poganstva koje su Hrvati gajili prije dolaska na ove prostore.

U stoljećima koja slijede Vetovo je bilo stiješnjeno između dva snažna crkvena središta. S jedne je strane bio kaptol sv. Petra od Požege, danas selo Kaptol, a s druge je strane bila cistercitska opatija Blažene Djevice Marije de Gotho u Kutjevu. Takva je situacija trajala sve do dolaska Turaka u ove krajeve (prva polovica 16. stoljeća) kada nestaje znameniti kaptol u Kaptolu dok su cistercitski redovnici napustili svoj samostan te se povukli u mirnije krajeve.  Turskim osvajanjima islam postaje sve snažniji, a u prilog tome svjedoči i podatak da je mnogo stanovnika Vetova, Lukača i Podgorja prešlo na novu vjeru napustivši staru kršćansku tradiciju. Osim muslimana i katolika, u Vetovo, Lukač i Hrnjevac doseljavaju se i pravoslavci koji su bili snažno povezani s manastirom sv. Nikole u blizini Orahovice. Taj je manastir bio sjedište vladike, a iz Vetova je do navedenoga manastira bio utrt šumski put koji je postojao do Drugog svjetskog rata. Krajem 17. stoljeća Turci su protjerani iz Slavonije nakon mira u Srijemskim Karlovcima, a žitelji Vetova koji su se izjašnjavali kao muslimani odlaze u Bosnu.

 

POSLIJE TURAKA

Na ruševinama srednjovjekovne crkve gradi se drvena kapela. Franjevci iz Velike postaju upravitelji novoizgrađene crkve koja je za svoje zaštitnike uzela sv. Kuzmu i Damjana. Početkom 18. stoljeća Vetovo nije samostalna župa, nego je dio župe Kaptol kojom također upravljaju velički franjevci. Odlukom carice Marije Terezije i zagrebačkog biskupa Franje Thauszyja sve župe požeškoga kraja, izuzev Velike, dobivaju dijecezanske svećenike za župnike. Ta je odluka rezultirala dolaskom župnika iz Kaptola koji je držao mise u Vetovu i Podgorju.

 

OSNUTAK ŽUPE U VETOVU

Zaslugama cara Josipa II. osniva se Župa sv. Kuzme i Damjana 1789. godine. Mato Krašić imao je čast biti prvi župnik novoosnovane župe. Prije mandata u Vetovu bio je upravitelj Župe Kaptol. Kada je došao u Vetovo zatekao je samo drvenu kapelu. Župni stan nije bio izgrađen pa je novoga svećenika u svoje odaje primila obitelj Jurić s kojom je živio godinu dana. Župnik Krašić odlučio se na izgradnju drvene kuće te najnužnijih gospodarskih objekata koji su mu pomagali u osiguravanju ovozemaljske egzistencije. Već idući svećenik koji je došao na službu morao je napustiti župnu kuću zbog uređenja imovinskih odnosa. Tadašnja je vlastela nastojala osigurati za sebe najbolje komade zemlje ne mareći pritom ni za koga, a takvu je politiku najbolje osjetio na svojoj koži župnik Josip Kovačić. Sljedeći župnik bio je Jakob Katušić i on je uspio vratiti župni stan. Osim toga, odlučio je izgraditi novu crkvu jer je tadašnja drvena prokišnjavala. Jedan izvori navodi sljedeće: ''Kiša i snijeg padali su na oltar i u kalež.'' Crkva je dovedena u funkciju te je prva misa služena 29. listopada 1829. godine. Crkveni toranj, ispovjedaonice i sakristija izgrađeni su 1831. godine, a kruna svih radova bila je nabava orgulja te postavljanje zvonika 1839. godine. Zvonik je kupljen od pravoslavne crkve. Vrijeme je prolazilo, župnici su se izmjenjivali i svaki je od njih obnjavao postojeće i gradio novo.

 

PRVI SVJETSKI RAT

Župa je rasla i razvijala se sve do Prvoga svjetskog rata i župnikovanja Alojzija Tepeša. Vetovo je tada bilo pogođeno odlaskom sposobnih muškaraca na frontu te je nedostajalo radne snage. Vladala je velika glad jer je država uzimala ljudima hranu. Vetovačka radna snaga postaju zarobljeni Rusi, no vrijeme će pokazati kako nisu donijeli mnogo dobra. Dapače, širili su nemoral u Vetovu protiv čega se župnik Tepeš zdušno borio. Osim hrane, država je konfiscirala ljudima metalne predmete koji su služili u izradi željeza. Tako je župna crkva ostala bez zvona, a orgulje je spasio mudri zvonar Ivan Marković sakrivši ih pod slamu svoje staje. Kako se Prvi svjetski rat bližio kraju tako su i nevolje za Vetovčane postajale sve veće. U šumi između Vetova i Orahovice nakupilo se mnogo vojnih dezertera koji su se spuštali u selo i pljačkali Vetovčane. Najgori među njim bio je Pero Dalmatinac koji se zajedno sa svojom četom nastanio u župnikovu kuću gdje je jeo, pio i iživljavao se nad župnikom. Vrhunac je bila njegova želja da oženi župnikovu sestru. Perina tortura nije bila dugoga vijeka te ga je uskoro uhitila srpska vojska i osudila na smrt. Osim smrti, gladi i pljački, valja napomenuti kako su u vrijeme rata haračile razne bolesti od kojih valja istaknuti španjolsku gripu i crne kozice čije moći nisu bili pošteđeni ni Vetovčani. Izvori navode kako su u Župi Vetovo svaki dan bili sprovodi, a u nekim su obiteljima umrli apsolutno svi članovi.

 

RAZDOBLJE NAKON PRVOG SVJETSKOG RATA

Župnik Tepeš nastoji revitalizirati župni život, a ključna stavka u tom pothvatu bila je gradnja nove crkve. S tim se naumom nisu slagali župljani koji su željeli obnovu postojeće građevine. Taj nesklad u mišljenjima rezultirao je sukobom između Tepeša i župljana. Tepeš je počeo rušiti staru crkvu, a župljani su ga odlučili tužiti nadbiskupu. Velikodušnošću dobrotvora i milošću Božjom, Vetovčani dobivaju novu crkvu koju je posvetio mladi svećenik Alojzije Stepinac, mladi svećenik i budući blaženik. Nova crkva više nije posvećena sv. Kuzmi i Damjanu, nego Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije.  Preimenovanje je bilo znakovito jer je župnik Tepeš nakanio u Vetovu razviti marijansko svetište.

 

DRUGI SVJETSKI RAT

Drugi svjetski rat loše je djelovao na župnika Tepeša kojega je boljelo bratsko ubijanje ljudi i svi zločini kojih se nagledao i naslušao. Tepeš se razbolio i uskoro umro, a na njegovo mjesto dolazi kapelan Đuro Makarević. Vetovo je osjetilo svu tjeskobu rata kada je vojska došla u župni stan i nastanila se u njemu. Vojnici su unutar kuće ložili vatru, skidali vrata i uništavali sve što su mogli od inventara. Župnik je protjeran, a brigu za njega preuzima skromni župljanin Lojzo Razumović. U ratnim prilikama svećenici su se brzo izmjenjivali pa je tako u Vetovo došao Poljak Boleslav Orlovski. On je bio svećenik-izbjeglica, a izvori navode kako je bio čestit, plemenit i skroman. Nije se dugo zadržao u Vetovu jer je došao proglas po kojem su se svi Poljaci morali vratiti u svoju domovinu. Ne zna se je li uspio stići do Poljske.

 

RAZDOBLJE NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

Župa Vetovo u poraću nema župnika. Župni je stan bio razrušen, a preduvjet dolaska svećenika bila je njegova obnova kako bi se stvorili adekvatni uvjeti za život. Mijo Jagodar bio je prvi župnik nakon rata. Krasila ga je kršćanska disciplina. Bio je iznimno organiziran i radišan, a povijest ga pamti kao onoga koji je prvi okrečio vetovačku župnu crkvu iznutra. Jagodar se nije dugo zadržao u Vetovu pa na njegovo mjesto dolazi Karlo Zvonarić. On obnavlja molitvu krunice u župi te širi katolički tisak među vetovačkim pukom. Osim duhovnog angažmana, Zvonarić se zalagao i za podizanje kvalitete života pa je tako 1955. godine u selo dovedena električna struja iz Kuzmice, a čitavo je selo bilo elektrificirano 1958. Zvonarić zbog bolesti odlazi u mirovinu, a nakon njega dolazi u Vetovo kutjevački kapelan Stjepan Šantek.